Vjerojatno stoji tvrdnja, da fizijatri u Hrvatskoj, danas, nisu zadovoljni barem s dvije stvari: sa samom edukacijom, ali i s prepoznatljivošću/ utjecajnošću same svoje struke u širem medicinskom okruženju. U usporedbi s većinom drugih kolega imamo relativno sačuvan obiteljski život, nismo izloženi osobitom djelovanju nepoželjnih čimbenika okoline ili stresa - imamo u osnovi lijep posao; ipak u brojnim razgovorima tijekom specijalizacije u kojima sam i sam sudjelovao, prepoznao sam određeno nezadovoljstvo među kolegama. Ne bi bilo pošteno ustvrditi da teškoća i nezadovoljstva nema i u drugim strukama, ali imamo pravo vjerovati kako su naši problemi nama najvažniji, a osjećaj prevladava da se rješenjima sporo primičemo.

Može se govoriti o značajnom suglasju, da struktura/sadržaj naše specijalizacije (curriculum) nije (u cijelosti) ogovarajući, odnosno, da ne osigurava zadovoljavajuću kompetentnost fizijatra kao stručnjaka u svakodnevnom poslu. Mislim dakako, na niz stvari, izvan okvira propisivanja fizikalno-rehabiltacijskih procedura. Riječ ja zapravo o tome koliko stečena znanja i vještina odgovaraju zahtjevima i očekivanjima koja se pred nas postavljaju u dnevnom poslu?

Subjektivna procjena odnosi sa na naš osobni stav o tome što mi to u medicinskom smislu u stvari znamo, koja smo znanja i vještine stekli, gdje su nam ograničenja u tim istim znanjima i vještinama, te da li nam to pruža zadovoljavajuću opremu za svakodnevni rad. Saznanje/iskustvo da je program edukacije fizijatra takav da ipak ne osigurava kompetenciju prema našoj kliničkoj praksi, dovodi do razvoja rezerviranih stavova, defanzivnog odnosa prema problemima, te daljnjeg nezadovoljstva.

Objektivna procjena pretpostavlja percepciju o fizijatrima koja postoji u ostalom dijelu medicinskih struka, ona je uglavnom tradicionalno usmjerena, uglavnom je zasnovana ne nedostatnim/krivim saznanjima ili pretpostavkama o našim znanjima, često je dominantna u nametanju klime u kojoj naša struka djeluje, osigurava jaki lobbying, te se iz takvih stavova često nameću rješenja koja su u suprotnosti sa željama ili viđenjima samih fizijatara. Iz krivo ili zlonamjerno usmjerene «objektivne» procjene proizlaze i tendencije «invazije» prema našoj struci, koje se najzornije očituju u neskrivenom dovođenju u pitanje naših kompetencija, pokušajima marginaliziranja struke, uloge fizijatra, predlaganju ili nametanju formalnih/ zakonskih riješenja u kojim se ne konzultira struka.

Dadatnu teškoću u cjelovitom sagledavanju ovih problema predstavlja i činjenica što fizijatri na svojim radnim mjestima širom Hrvatske rade u ustanovama različitih profila, obrađuju često široku/ različitu problematiku, te izostaje često iskreno, solidarno razumjevanje za konkretne probleme, te i interes za aktivno pokretanje niza pitanja.

Mišljenja sam da proces rješavanja otvorenih pitanja naše struke, uz ostale usporedne poteze Društva i Katedri pri sveučilištima, treba istodobno postaviti na temelje redefiniranja sadržaja naše (trajne) edukacije i to na slijedeći način:

1. redefiniranje posebnih, prepoznatljivih profila fizijatara u edukaciji obzirom na potrebe svakodnevne prakse, obzirom na tradiciju i vrijednosti struke u našem društvu, te u skladu s općim okvirima i tendencijama razvoja sadržaja naše struke u Europi

2. unošenje novih i proširivanje postojećih sadržaja izobrazbe specijalizanata za kojima postoji jasna potreba i koji podižu kompetentnost fizijatara.

Vjerujem kako se pokazuje potreba za produkcijom budućih prepoznatljivih profila fizijatara, obzirom na određene posebnosti i usmjereni angažman pojedinih fizijatara. To ne znači da se bez razlike treba prihvaćati pejorativan termin »svaštarenje», nego naprotiv, omogućiti proširenu i dublju edukaciju, kojom će se postići sigurnost, kompetencija i prepoznatljivost u određenim područjima, a što istodobno neće isključivati pojam «raznolikosti», ili široke kompetencije.

Kao prilog toj tezi navodim samo neke primjere: zamislite internistu kardiologa - od njega se ne ocekuje da endoskopiski zaustavi GIT krvarenje bolesniku, ili izvrši biopsiju jetre, ali očekujemo da zna izregulirati razinu serumske glukoze u barem 90 % svojih bolesnika dijabetičara; ili endokrinologa – od njega se ne očekuje da radi invazivne zahvate na kardiovaskularnom sustavu, ali da može kompetentno regilirati hipertenziju kod barem 90% svojih bolesnika – to da; ili općeg kirurga ili urologa koji su u «užoj specijelnosti» već desetak godina, a da ne zna napraviti plastiku npr. za neku od kila prednje trbušne stijenke, ili podvezati krvareći hemoroidni čvor, itd, itd.

A sada zamislite ili se sjetite u sebi imenom i prezimenom fizijatara sa najurednijom licencom, koji nikada nisu dali blokadu kroz hiatus sacralis, ili u fasetni zglob lumbalne kralježnice, ili kod sindroma karpalnog kanala ili u osteoartritisu trapezio-metakarpalnog zgloba; zamislite fizijatra koji ne zna kako to izgleda kada se mobilizacijsko/manipulacijskim zahvatom pomogne bolesniku; koliko ste se puta nasli u prilici da Vam bolesnik kaze da je prije Vas bio kod kiropraktičara, a to mu je čak preporučio njegov ordinarijus? A svi oni skupa ne znaju da (bi) to trebali rditi i fizijatri?! Ako ste ostali hladni na to, predlažem Vam da dalje ne čitate ovaj tekst, jer ćete vjerojatno ispustiti njegovu temeljnju poruku. Zamislite fizijatra, krenite od sebe, koji ne zna postaviti npr. elektrode za DDS, ili KV za npr rame, ili kuk, koji ne zna, jer to nikada nije probao, postaviti TENS na barem pet načina; da bi Vam bili lakše, zamislite inžinjera strojarstva/brodogradnje koji ima stupanj mr ili dr.sc, koji vlada ogromnom količinom znanja, ali prvom prilikom kada dođe u neki neposredni proizvodni sustav ili pogon kao šef, napravi sebe smješnim, ili ga takvim naprave tehničari; zamislite sebe, koji kontrolirate rad svojih fizioterapeuta, da li barem načelno znate dizajnirati kinezioterapijski protokol kod bolesnika sa TEP-om kuka, ili da budem malo zahtjevniji, kod bolesnika sa op. koljena nakon složene ozljede zgloba; ili sve prepuštate svojim fizioterapeutima, pa kako oni najbolje znaju, a često to ide sistemom « shema 1, pa shema 2, opet, shema 1, itd «. Znadete li Vi, kojim ćete bolesnicima s križoboljom propisati fleksijske a kome ekstzenzijske vježbe (npr, McKenzie-a), a kome dinamičku –lumbalnu stabilizaciju, jete li kada probali nad nekim raditi PNF, ili znate li barem kod koga biste to indicirali? jeste li čuli za segmentalnu lumbalnu stabilizaciju, znači li Vam ime Keithlin Richardson bili što u životu. Jeste li culi kada za prof. Jandu, prof Richlikovu, dr Lewitta, dr. Cyriaxa, znade te li o Wojtinom djelu i koncepciji dosta, i to ne samo onoj u razvojnoj dobi? Jeste li sigurni da možete u svojoj ordinaciji samostalno, znalački, kompetentno liječiti svu silu sindroma prepnaprezanja na LM sustavu, znadete li ih, što je temeljno, prepoznati, ili ćete u nalazu preporučiti rađe konzultaciju kod ortopeda (po sistemu brigo moja) koji će Vašeg bolesnika referirati «svom» fiziterapeutu, pa ćete tako i svojim doprinosom «dvostruko podići ugled» svoje struke. Znadete li što ćete odgovoriti svom bolesniku koji je imao pred 1,5 mjeseci plastiku tetive tricepsa surae – treba li mu, ili ne, ako da, koliko visoko i koliko dugo nositi povišenje ispod pete? Jeste li upoznati sa velikom doktrinom i tehnikama liječenja tzv. miofascijalnih bolnih sindroma, da li Vam nešto znače pojmovi proloterapija, neuralterapija?

Ogovorite si sami na pitanje znade te li protumačiti, u relevantnom pravcu, ispis oscilograma na EMNG? što to za Vas znači, za Vašeg bolesnika na reha? Znade te li npr. napamet vrijednosti najosnovnijh latenci npr. za medijanus i peroneus, i to napamet? Da li znate kada ćete Vašem bolesniku kojem 5 mjeseci ( neuspješno) stavljate UZ nad karpalni kanal (da li mu stavljate nizak ili srednji ili visoki intenzitet, i da li ste sigurni da fizioterapeut radi onos što Vi želite) preporučiti neurokiruršku konzultaciju, s time da upravo Vi na nalazu napišete da bolesnik ima apsolutnu indikaciju za dekompr. zahvat? Da li treba nekom tko ima 25 godina jednostavnu mehaničku križobolju preporučiti EMNG? Jeste li ikada, i dok ste bili na specijalizaciji probali inserirati iglu npr.tenar– sami sebi, znade te li kako je to bolesnicima ugodno?

Neću Vas pitati da li ste ikada držali UZ sondu u ruci, i gledali npr. rame – jer to već dobrim dijelom ulazi u sferu dominantnih objektivnih okolnosti, nego, da li ste ikada, ne znajući o kojem se zglobu radi mogli prepoznati sonogram i što on pokazuje? Jeste li to potražili kada na webu?

Osjećate li se sigurni u tumačenju samo najosnovnijih radiograma iz svakodnevne prakse? Jesu li prednji i stražnji rub trupa kralješka normalno jednako visoki na svim kralješcima, ako nisu, kada nalaz postaje relevantan?

Da li ste bili kad u prilici izvršiti, ili barem čitati i protumačiti rezultate stabilometrijskog testiranja, mjerenja propriocepcije, kod koga biste to indicirali, što biste s tim rezultatima, koje biste metode rehabilitacijskog liječenja zatim poduzeli, da li biste sve prepustili fizioterapeutima, po sistemu «sheme», ili ćete se aktivno uključiti u menagement reha procesa? Da li ste kada bili u prilici liječiti spastičnog bolesnika, što mislite i imate li uopće saznanja o «evidence based» npr. o baklofenu, da li znate što biste učinili sa bočicama Botoxa, kada bi Vam bolesnik sa spastičnim sindromom, koji to može, pa je kupio navedeni lijek i donio ga Vama u ordinaciju. Da li ste barem teoretski upoznati sa djelovanjem tog lijeka, a kamo li da li znate u koje točke na kojim mišićima, u kojim dozama i koliko često treba aplicirati lijek. Sto ćete reći bolesniku – hoće li opet normalno hodati, mora li prodati zbog svog liječenja vikendicu odmah, ili da ipak malo pričeka s tom odlukom? Znade te li, da Vas pozovu npr. na onkološki ili pulmološki odjel KBC-a ili OB, kako biste predložili protokol specifičnog rehabilitacijskog liječenja nekog od takvih bolesnika, možete li prepoznati njihove vodeće potrebe, imate li saznanja o dizajnu nekog protokola, čime biste se i kakvim saznanjim nametnuli internisti – pulmologu ili onkologu na Klinici, te upravo Vi, a ne fizioterapeut odlučivao o tim bolesnicima

Ako su rezulatati tj. odgovori na gornja pitanja ne/ ne znam, a pritom mislite da su pitanja irelevantna za Vas i struku kojoj pripadate, i čije dostojanstvo svakodnevno branite pred bolesnicima i drugim kolegama, predlažem, ako to još niste učinili, da na ovom mjestu prekinete s daljnjim čitanjem, jer sigurno nećete uhvatiti krajnji smisao ovog skomnog uratka; oprostite mi na drskosti, ali ukoliko imate minimum uvjeta, a u gore navedenim pitanjima niste prepoznali svoj vlastiti problem, predlažem što raniji odlazak u mirovinu.

Sigurno, ispisao sam samo manji dio stvari koje su mi u naletu došle na pamet, a bilo bi mjesta za puno više stranica teksta. Činjenica što se osobno u svakodnevnom radu ne susrećem s nekim od najtežih bolesnika u našoj struci (spinalni bolesnici, kranio-cerebralni bolesnici) znači da kroz ove retke nisam mogao kompetentno postaviti desetke drugih pitanja u istom stilu, vjerojatno još i težih za odgovore. To samo znači da su dileme još šire, još dublje.

Ima, vjerujte jako puno stvari, oko kojih se treba duboko zamisliti, kako ih riješiti, kada i gdje ih naučiti, od koga ih naučiti. Mi, koji već jesmo specijalisti, moramo biti svjesni da su neki brzi vlakovi već otišli, na nama je da se okrenemo « life time learning», da marljivo «krpamo» rupe u svom znanju.

Vjerujem da odgovor leži samo u kvalitetnoj specijalističkoj, dakako, i postspecijalističkoj, trajnoj, doživotnoj (cinici bi rekli do-mirovinskoj/ ili dosmrtnoj) edukaciji.

Mora postojati jasna forma sa jasnim, praktičnim sadržajima, a ne isprazna slova na stranicama Narodnih novina, koja skoro pa nikoga na nista ne obvezuju, pa ma koliko takva situacija u jednom trenutku svim zainteresiranima odgovarala, te svi bili konformisti u tome. Na ulogu je puno više nego sto je pojedinačno bilo tko od nas u nekom trenutku. Mislim da je svijest o tome temelj oko čega i na čemu treba razviti, rekao bih, obnovu, ili renesansu naše struke, posebno u svjetlu približavanja Hrvatske jedinstvenom tržištu znanosti, znanja i vještina, temeljem Bologne, Osla itd.

U svjetlu budućih odluka o očekivanom ukidanju formalnih subspecijalizacija u našem sustavu, takvo se usmjerenje može ostvariti preoblikovanjem postojećeg programa specijalističke edukcije.

U tom smislu neki Već započeti programi edukacije nekih drugih struka (npr. interna medicina) mogu poslužiti za primjer, jer složenost naše struke, interdisciplinarnost koja je u nju utkana samom filizofijom struke, a ne ona koja se traži kroz stvaranje nepotrebnih troškova, traži diferenciranje jednog sloja znanja i vještina.

OBZIROM JE I NA našoj web stranici istaknuto da prijedloge za provođenje edukacije treba dovesti u korelaciju s mogućnostima njihovog realiziranja, odnosno predložiti gdje bi se navedeni sadržaji mogli realizirati, želio bih reći slijedeće: iskreno sam i duboko uvjeren, da, iako je gore navedeni stav sasvim pragmatičan, nećemo ostvariti značajne pomake na nekim od najbitnijih elemenata u struci, ukoliko ne budemo pisali i/ili predlagali ono ŠTO SE MORA, A NE ONO ŠTO SE U OVOM TRENUTKU MOŽE; naime, mislim da i kao Društvo, a posebno (i najviše kao Katedre) moramo argumentirano tražiti mogućnost da se počne stvarati «hardware» na kojem će naša struka razviti dodatnu prepoznatljivost; ako se može u RH u ciklusima modernizirati i osuvremenjavati npr. high-tech radiološka dijagnostika, zatim, suvremena endoskopska/ laparoskopska dg. ili kirurgija, ostala inteventna dg. u npr. internoj ili eksternoj medicini, držim da moramo SADA znati i tražiti ono što ćemo moći realizirati i početi sprovoditi za pet godina (npr. šira primjena ultrazvučne dijagnostike kao i diferentnih elektrodijagnostičkih sustava, kineziodijagnostičkih sustava, kinezioterapijska oprema za liječničke intervencije itd.).

Mišljenja sam da nije dobro u cijelosti preslikati ijedan od postojećih programa specijalizacije neke od europskih država; na webu HDFRM postavljen je program specijalizacije FRM u Sloveniji, koji u značajnom dijelu može poslužiti kao model ili okosnica za osuvremenjivanje edukacije fizijatara u Hrvatskoj, obzirom je u njega ugrađen. Isto tako, predloženi sadržaj potrebnih vještina i znanja, čini se, uglavnom odgovara traženim potrebama struke, no vjerojatno ima dosta prostora za raspravu da li svi kolegiji/klinički odjeli trebaju ujedno i imati predviđeno trajanje onoliko koliko je i tim programom predviđeno.

Ipak, predložio bih, da osim tradicionalnog pristupa curriculumu u podjeli na opći i specijalni dio, razmotrimo mogućnost uvođenja posebnih profila specijalista-fizijatara, i to:

1. fizijatar- reumatolog
2. fizijatar- neurolog
3. fizijatar- pedijatar
4. fizijatar -internist

Razlozi ovakvom prijedlogu proizlaze iz najmanje nekoliko motrišta;

• podjela na opći i posebni dio specijalizacije, iz iskustva i iz razgovora s kolegama, budi asocijacije ili očekivanja kod kojih «opći» dio ima presumptivno donekle manju vrijednost, i treba ga ustvari «samo odraditi», a da ono pravo slijedi tek u tzv. «specijalnom dijelu». Mislim da ukidanje ovakve podjele ima i puno veću vrijednost, osim nesumnjivo psihološkog aspekta. Sasvim je drugačije, čini mi se, govoriti o OSNOVAMA FiRM, a to su sadržaji koji su ili zaboravljeni od ranije ili nisu sustavno i ciljano nikada bili izlagani bili u kliničkom dijelu ili tijekom stručnog/postdiplomskog studija, npr, kinetika, kinematika, biomehanika, kineziologija, kinematični lanci, poluge, funkcionalna anatomija živčanog sustava, lokomotornog sustava, itd, itd...
• opseg (moguće) odgovornosti/kompetencije fizijatra (budućnosti) je iznimno širok, te valja izbjeći stvaranje visoko educiranog stručnjaka koji će biti u stvari «fizijatra za sve», «opći fizijatar», jer time neće biti prepoznat, zapravo, kao vrhunski i referentni stručnjak za većinu područja vlastite odgovornosti, te će stručnjaci drugih zdravstvenih profila postupno uzimati sve više prava, pa čak i onoga utemeljenog na pravnoj dokumentaciji, da se «stručno bave» pitanjima iz naše domene. Čini mi se, potrebno je stvoriti ne samo adekvatni sadržaj, nego i formu profila stručnjaka, preporznatljivog kao takvog.
• longitudinalno i vetrikalno, «doživotno» učenje zahtjeva ipak, bez obzira na osobne «usputne» interese, koncentraciju napora i zadobivanje certifikata ( ne samo onog sa položenim ispitom), koji dodatno pojačavaju kompetenciju i prepoznatljivost stručnjaka.

Predložio bih da specijalizacija traje 5 godina, a ne kao do sada 4 godine.

Vjerujem da je ovaj prijedlog, kako u skladu (trendu) s postojećim stranim programima, isto tako i u skladu sa gore navedenim prijedlogom stratificiranja – razlikovanja pojedinim profila fizijatara. (ako pogledate program slovenskog društva, vidjet ćete čak da u trajanje specijalizacije nisu uračunati mjeseci godišnjeg odmora, te da je cijelo trajanje programa od 5 godina/60 mjeseci ustvari ispunjen radnim dijelom!).

• do sada se u trajanje specijalizacije uračunavalo i vrijeme provedeno na sekundarijatu nakon završenog studija. Mislim da, ako je potrebno zadovoljiti nepotrebnu formu, onda to može ostati (da li su svi sigurni da 6 mjeseci provedenih na sekundarijatu išta pridonosi edukaciji i saznanjima fizijatra dvije ili tri godine kasnije na specijalizaciji, posebno ako je to npr. internistički odjel/ kirurški odjel, gdje se na klasičan način «odrađuju» radni zadaci stažiste?).

Predloženu edukaciju u smijeru (barem) četiri profila fizijatra moglo bi se ostvariti po modelu 3+2, što znači da bi za sve specijalizante prve tri godine bile godine u kojem bi se stekla ista, uvjetno rečene «opća znanja i vještine», a slijedeće dvije godine specijalizacija bi programski bila usmjerena ka educiranju narečenih specijalnih profila fizijatra.

To dakako, ne znači da se kolege koje će raditi u ustanovama koje su od ranije stekle prepoznatljivost u liječenju i rehabilitaciji neuroloških stanja, npr, neće također susratati i baviti s liječenjem opće patologije LM sustava, a vrijedi i obrat. Ali mislim da rečeno razlikovanje značajno pridonosi kompetenciji i preponatljivosti, o kojoj cijelo vrijeme pričam.

Što se tiče uže strukture specijalizacije (uključujući mogućnost 3+2), odnosno sadržaja i trajanja pojedinih kolegija na specijalizaciji, duboko vjerujem, kako je neophodno formirati ad-hoc radnu grupu (radne grupe) koje će bti zadužene da (u najkraćem vremenu) predlože detaljan opis i sadržaj programa. To je preozbiljna stvar, držim, da bi se jednim ili s dva podizanja ruke, ili preglasavanjem donosila odluka na nepripremljenom terenu. Kao što znamo, nismi zadovoljni s ortopedijom, neurologijom, dijagnostikom, praktičnim vještinama, manualnom, itd, itd, ali mislim da licitiranje u ovom trenutku sa 3, 4 ili 5 mjeseci ovoga ili onoga nije primjereno.

Zato predlažem da na sastanku Hrvatskog društva za FiRM. 14.6.2005. u ZG donesemo odluku da se formira radna grupa// grupe koje bi (na sadržajno, a manje formalno prihvatljivom slovenskom modelu, te preporukama Europskog odbora, a ponajprije poštujući tradiciju, dosegnute vrijednosti i stanje struke u našoj domovini) izradili/predložili konačni oblik i strukturu specijalizacije – u prihvatljivom roku. U radne grupe svakako treba uključiti/ motivirati na suradnju sve one koji to žele, te posebno kolege koji se već sada bave diferentnim oblicima rehabilitacijskog liječenja (neurološke bolesti, dječja rehabilitacija), kao možda i kolege iz drugih područja (npr. Kineziološki fakultet).

Kada je riječ o spomenutom prijedlogu profila fizijatra – interniste, mislim da osim pitanja kardijalne rehabilitacije, o kojoj je već bilo spomena na sastancima Društva i oko koje će se vjerojatno postići konsenzus na samo da li nam to treba ili ne u specijalizaciji, nego i oko toga tko jest/ ili može biti vođa reha tima, treba znati da nam trebaju u budućnosti fizijatri koji će biti osposobljeni voditi rehabilitaciju pulmoloških, hematoloških, onkoloških i/ili drugih internističkih /kirurških bolesnika, s patologijom izvan lokomotornog/i/ili živčanog sustava, gdje se mi jednostavno trebamo izboriti za svoje mjesto i kompetenciju. Želim reći da u moguće formiranje radne grupe za ovaj vid specijaliste treba uključiti i referentne kliničare navedenih struka.

Nekolio je puta spomenuta i gerijatrijska rehabilitacija (ja je doživljavam ne kao posebnu struku, nego kao visoko integriranu) i mislim da svi skupa nismo do kraja svijesni njezina značenja u slijedećih 10-20 godina; mislim da nije sporno da trebamo cjelovito znanje i stručnost u tom području. Da li nam na tom putu našto može pomoći neka od postojećih Udruga, ili referntnih centara Ministarstva – npr, Centar za gerontologiju ZZJZ Zg i sl. – ili možda mi njima trebamo pomoći, ne znam?

Vjerujem da je u sadašnjem trenutku neka praktična nastava iz gerontologije, iz navedenih razloga neostvariva. Mislim da se mi moramo «ušuljati» u to područje, iz početka širenjem teoretskih znanja iz prije svega fizilogije treće/četvrte dobi, farmakologije/terapije u starijih ljudi, te povišenjem svijesti o posebnim potrebama te dobne populacije, da bi zatim kompetentno mogli u praktičnim uvjetima voditi ili nadgledati rehabilitacijaki program ili npr. djelovati kao vanjski suradnici u Domovima za starije osobe, ili nešto drugo. Mislim za sada, da bi otvaranje 1 ili 2 stručna kolegija na poslijediplomskom studiju tijekom specijalizacije bili dostatni u tom smislu.

Želio bih predložiti i slijedeće, a vezano je za opća načela sprovođenja specijalizacije: u skladu s nepovratnim trendom mobilnog studiranja, bilo bi krajnje primjereno čini mi se, predvidjeti (po ovom prijedlogu) kako tijekom prve tri godine, tako i tijekom «subspecijalističke» edukacije da kandidat nekoliko mjeseci svoje edukacije ostvari na referntnoj instituciji/ klinici/odjelu u nekoj od drugih zemalja. Prednosti toga neću posebno isticati. Dodao bih samo to, da ukoliko se postigne suglasje o ovakvom modelu, to vrijeme provedeno u inozemstvu (a imamo ili možemo imati dobre odnose s matičnim društvima barem nekolio europskih zemalja) bude automatski proznato u vrijeme specijalizacije, a ukoliko kandidat želi, može ostati, još neko kraće vrijeme na boravku u inozemstvu, u dogovoru/ po odobrenju relevantne institucije ( mentor, Ministarstvi i sl.).

«Vi morate biti dobri doktori», jedanput je prof. Ćurković meni i kolegici rekao u razgovoru.

U jednoj jednostavoj rečenici sadržana je sva mudrost, tko je prepoznaje i zna iščitati.

Hvala na uvršetenju, ipričavam se na recima koji odišu pravopisnim greškama, ili strašću - nisam imao namjeru nikoga uvrijediti, mislim samo semper bona fide.